Divljina zna biti gruba i nemilosrdna. Upravo zato su sljedeće priče o preživljavanju nevjerojatne! Život može biti krhak i nevjerojatno težak. Ne postoje granice onoga što su ljudi spremni i sposobni učiniti kako bi ostali živi. Uz malo vještine, dozu odlučnosti i mnogo sreće, ovi su ljudi uspjeli preživjeti stvarno nezamislive stvari. Ovo su najekstremnije priče o preživljavanju u divljini! Biste li Vi to uspjeli?
Izvor: SITA/AP/Tham Luang Rescue Operation
Tajlandski nogometni tim
Ovu ste priču možda vidjeli u vijestima - nije tako davno, kad su se nakon nogometnog treninga u lipnju 2018. godine 12 članova tajlandskog nogometnog tima i njihov trener odlučili istražiti obližnju špilju Tham Luang - jednu od najduljih tajlandskih špilja. Dječaci u dobi od 11 do 16 godina i njihov trener (25 godina) gazili su kroz vode špilje s ciljem da je istraže. Kad je nadošla bujica, odvukla ih je dublje u unutrašnjost špilje. Poplava je ispunila špiljski sustav vodom i zarobila dječake na dugih 17 dana. Prvih 9 dana bili su bez hrane i vode.
Meditirali su kako bi štedjeli energiju i izbjegli loše misli. Nakon devet dana na dječake su naišli britanski ronioci. No preživjeti tako dugo bila je tek polovica uspjeha. Tajlandski spasioci morali su pronaći način da ih sigurno izbave. Naporan put do površine zahtijevao je da svaki dječak nosi ronilačku masku koja prekriva cijelo lice i da bude vezan između dva ronioca, a potom je još satima plivao kroz uske zavoje špilje.
Zahvaljujući trudu tajlandskih spasilaca i međunarodne ronilačke zajednice, svi su preživjeli i nakon spašavanja mogli su se brzo vratiti u normalan, zdrav život. Tijekom spasilačkih akcija tragično je preminuo jedan bivši pripadnik tajlandske mornarice.
izvor: https://nypost.com/
Angela Hernandez
U srpnju 2018. Angela Hernandez vozila se u blizini Big Sura autocestom 1 svojim SUV-om prema južnoj Kaliforniji, kada je preko ceste prešla mala životinja. Hernandez je skrenula kako bi izbjegla sudar. Pritom je odletjela s litice i survala se oko 60 metara na pustu, kamenitu plažu. Imala je krvarenje u mozgu, slomljena rebra, slomljenu ključnu kost, prsnute krvne žile u obje oči i oštećena pluća, ali nije umrla. Voda u automobilu bila joj je do koljena. Multialatom je razbila svoj prozor, izvukla se van, doplivala do plaže i onesvijestila se.
Kad se osvijestila, počela je hodati i tražiti pomoć. Hodala je danima. Gore, na vrhu litice, vidjela je automobile kako prolaze, ali nisu je ni vidjeli ni čuli njezine krikove. Naposljetku su ribari naišli na njezin razbijeni Jeep i pretražili plažu dok je nisu pronašli kako spava na stijenama. Dali su joj vodu i pozvali pomoć. Spasioci su na kraju konopcima sišli s litice i Hernandez su prevezli u bolnicu, čime je okončana njezina 7-dnevna patnja.
Izvor: historydaily.org
Steven Callahan
Nakon uspješnog jedrenja preko Atlantika, Callahan je u siječnju 1981. krenuo na put kući. Oluja oko njegova broda nije bila toliki problem koliko rupa koju su kit ili morski pas napravili u trupu njegova broda usred noći (i oluje). Kad je brod počeo tonuti, Callahan se više puta zaronio u potpalublje kako bi pokupio svoju opremu za preživljavanje. Callahan je s hranom i vodom za nekoliko dana ušao u svoj kružni splav od 8 metara i zaplovio od Kanarskih otoka. Callahan je lovio ribu kopljem i pripremao vodu pomoću solarne destilacije. Četrnaestog dana dao je znak brodu koji je prolazio, no on ga nije primijetio.
Nakon mjesec dana skrenuo je s pomorskih koridora. Nakon 50 dana bio je sav prekriven ranama od morske vode, borio se s dehidracijom u tropskim vodama i s naporom popravljao rupe na splavi. Iscrpljen i nakon što je izgubio trećinu svoje tjelesne mase, Callahana je konačno primijetio ribar u blizini obale Guadeloupea i nakon 76 dana konačno je spašen.
izvor: www.mirror.co.uk
Obitelj Robertson
Tijekom 38 dana obitelj Robertson bila je brodolomljena na moru. Patrijarh Dougal Robertson, britanski proizvođač mliječnih proizvoda, htio je samo odvesti svoju obitelj na putovanje brodom na „sveučilište života“, kako ga je nazvao njegov sin. 27. siječnja 1971. Dougal, njegova supruga i njihova četvero djece ukrcali su se na drveni škuner nazvan Lucette i uputili se u nepoznate vode u potrazi za pustolovinom.
To se u konačnici pokazalo većim nego što su očekivali. 17 mjeseci na moru obitelji je dobro išlo, plovila je od luke do luke i vidjela svijet. Ali 15. lipnja 1972. obitelj je kod obale Galapagosa naletjela na skupinu kitova ubojica i doživjela brodolom. Kitovi su napali brod, razbili ga i teško oštetili. Brod je počeo primati vodu. Jedino što su imali bio je mali čamac za spašavanje i hrana za samo šest dana. Preživjeli su na kišnici i ulovljenim kornjačama, sve dok ih 23. srpnja 1972. nisu otkrili japanski ribari.
izvor: theguardian.com
Harrison Okene
Kada su se 28. svibnja 2013. ronioci spuštali do olupine broda Jacson-4, nisu očekivali da će pronaći preživjele. Harrison Okene bio je brodski kuhar. Kada se brod prevrnuo, bio je na zahodu i pokušao je otvoriti izlaz za nuždu, ali mu to nije uspjelo. Plovilo je počelo primati vodu i Okene je ostao zarobljen. Naposljetku se našao zarobljen u zračnom mjehuru veličine jednog kvadratnog metra.
Nakon tri dana, kada je već počeo gubiti nadu, začuo je kucanje. Bio je to čekić ronilaca koji su radili na površini broda. Dali su mu ronilačku opremu, a zatim su ga stavili u dekompresijsku komoru, gdje je morao provesti još dva dana. Ne čudi da se zavjetovao da se nikada više neće otisnuti na more.
izvor: www.mirror.co.uk
Ekspedicija Endurance Ernesta Shackletona
Ernest Shackleton već se jednom suočio s južnim polom i bio je spreman suočiti se s njim ponovno 1914. godine, kada je tamo krenuo sa skupinom od 28 muškaraca. Nadali su se da će prijeći cijeli kontinent i stići do broda koji ih je čekao na drugoj strani. Umjesto toga, ostali su beznadno zarobljeni u ledu kada se njihov brod pokvario. Zalihe su im počele opadati i muškarci su se ukrcali na svoje čamce za spašavanje te su plovili 14 dana kroz gorka antarktička mora.
Odatle su morali poduzeti još jedno putovanje do ostrva South Georgia, najbližeg nastanjenog ostrva, udaljenog gotovo 1000 milja od izvorne polazne točke. Unatoč mnogim poteškoćama, svih 28 muškaraca na misiji je preživjelo, iako neki psi nisu imali toliko sreće (pojedeni su, jer su zalihe hrane bile pri kraju).
izvor: bbc.com
Juliane Koepcke
Juliane Koepcke bi Vam mogla ispričati čak dvije velike priče o preživljavanju. Na Badnjak 1971. godine Koepcke je letjela letom LANSA 508. Avion je pogodila munja. Počeo se raspadati u zraku i Koepcke se našla, još pričvršćena za svoje sjedalo, na dvije milje iznad peruanske prašume.
Bila je izudarana i imala je brojne modrice. Imala je slomljenu ključnu kost, ali bila je živa - bila je jedina koja je preživjela taj let. A sada se našla sama u divljini. Nekoliko bombona bilo joj je jedina hrana, ali pronašla je mali potok. Gazila je njime nizvodno, što joj je olakšalo kretanje, a mogla se i napiti vode i ostati hidratizirana.
Kukci u džungli počeli su je jesti živu, a crvi su joj inficirali ruku, ali nakon devet dana uspjela je pronaći kamp. Sama si je pružila prvu pomoć i čekala. Nekoliko sati kasnije pronašli su je drvosječe, koji su joj pružili pomoć i odvezli je u naseljenije područje, odakle je zrakoplovom prebačena u bolnicu.
Njezina priča ekranizirana je kao dokumentarni film Wings of Hope iz 2000. godine u režiji Wernera Herzoga, koji je također imao rezervirano mjesto u tom nesretnom zrakoplovu, ali ga je otkazao u posljednji trenutak.
zdroj: wikipedia.org
Apollo 13
Do sada nijedan živi čovjek nije bio u svemiru tako daleko kao posada Apolla 13. Raketa je posadu odvela 248 655 milja od Zemlje, ali nikada nije stigla na površinu Mjeseca, do svog izvornog cilja. Umjesto toga, Jim Lovell, Jack Swigert i Fred Haise naišli su na problem koji ih je mogao sve ubiti: neispravno električno ožičenje zapalilo je spremnik s kisikom.
Posada je pomoću lunarnog modula kao čamca za spašavanje produljila trajanje preostalih zaliha kisika. Posada je morala izvesti orbitalnu korekciju koja ih je odvela daleko od Mjeseca, kako bi ih izbacila natrag prema Zemlji. Lunarni modul pružao je astronautima sigurno utočište u svemiru, a kasnije se posada vratila u oštećeni zapovjedni modul te je zatim uspješno stigla na Zemlju. Svi su ostali neozlijeđeni, a spasili su i teško dehidriranog Hasea.
zdroj: wikipedia.org
Aron Ralston
Ralston će zauvijek biti poznat kao čovjek koji si je odrezao ruku kako bi se spasio iz penjačke nesreće zbog koje je ostao zaglavljen između dvije stijene. Ralston se penjao u kanjonu Blue John u Utahu sam. Dok je prolazio kroz kanjon, odronila se stijena i zaglavila mu ruku. Nitko nije znao da je ondje zarobljen. Imao je samo malo vode i malo hrane. Bilo je na njemu da se spasi. Tri dana se borio prije nego što se odlučio na amputaciju kako bi se oslobodio ispod stijene. Nakon dva dana isprobavanja različitih metoda, gotovo je odustao. U tom je trenutku već bio potpuno bez vode i pio je vlastitu mokraću.
Tada mu je šestog dana pala na pamet ideja: mnogo bi lakše mogao amputirati dio ruke ako bi prije toga slomio lakatnu kost. Nakon sat vremena rada jeftinim multifunkcionalnim alatom uspješno je amputirao ruku i još se morao vratiti do svog vozila, pritom se jednom rukom spuštajući niz stijenu visoku 19 metara.
Naposljetku ga je otkrila europska obitelj u kampu, i šest sati nakon amputacije konačno je spašen. I pronašli su ga baš na vrijeme: Ralston je bio na rubu smrti zbog velikog gubitka krvi. Danas organizira outdoor ekspedicije i planinarske avanture, drži predavanja i snima filmove o svom životu.
zdroj: oceanwide-expeditions.com
Ada Blackjack
Uvjeti ekspedicije počeli su se pogoršavati, zalihe hrane su se smanjivale, a petero članova ekspedicije bilo je prepušteno sudbini. 16. rujna 1921. trojica čla
Ada Blackjack, rođena na Aljasci, bila je pripadnica domorodačkog naroda Iñupiat. Angažirali su je Kanađani Vilhjalmur Stefansson i Allan Crawford za ekspediciju na Wrangelove otoke, koji se danas smatraju ruskim teritorijem. Cilj je bio zauzeti ih u ime Kanade, a Blackjack je bila krojačica i kuharica ekspedicije.
Članovi su otišli potražiti pomoć, dok je Blackjack ostala i brinula se o bolesnom članu posade. On je kasnije umro, a Blackjack je ostala sama na otoku. Ada Blackjack ondje je preživjela dvije godine, što s obzirom na opasnost od napada polarnih medvjeda nije bio lak zadatak. Naučila je loviti tuljane, sve dok konačno nije spašena 28. kolovoza 1923., gotovo dvije godine nakon što je ostala na otoku.
Prema stranicama koje vodi Sveučilište Aljaske u Anchorageu, Blackjack nije dočekala herojski doček. Umjesto toga, prigovarali su joj što nije spasila život svom kolegi, o kojem se brinula na ostrvu. Ostatak života provela je u siromaštvu, a priznanje je dobila tek pred smrt 1983. godine.
