Granica između života i smrti može biti u nekim slučajevima uistinu vrlo tanka. Premalo iskustva, nepoznavanje terena ili nepredviđena situacija mogu pretvoriti nevin izlet u prirodu u dramu u kojoj se možete boriti za goli život. E pa, budući da dobrih savjeta nikad nije dovoljno, pokušat ćemo se nadovezati na 1. dio. Danas Vam donosimo pogled na sljedeća 3 mita o preživljavanju, koja bi Vam u stvarnoj situaciji život prije zakomplicirala, nego što bi Vam zaista pomogla.
Pogledajte 1. dio - Mitovi o preživljavanju
1. mit – Bez kompasa se možete orijentirati prema mahovini na drveću.
Nemate sa sobom kompas ni buzolu? Prema ovom savjetu, kretanjem u nepoznatom terenu trebali biste se lako orijentirati prema mahovini i tako bez problema pronaći put iz „prirodnog labirinta“. Mahovina navodno raste samo na sjevernoj strani debla stabala. No koliko je istine u ovoj tvrdnji?
Mahovine zaista pamte više nego dovoljno. Na Zemlji su bile prije dinosaura i nalazimo ih na hladnim arktičkim obalama, u tropima, kao i u najsjevernijim krajevima. Ovi naizgled krhki organizmi savršeno varaju izgledom i uspijevaju preživjeti u pustinjama gdje prži vruće sunce ili u drugim ekstremnim uvjetima. Naravno, dobro im ide i u našim umjerenim geografskim širinama.
Ne brinite, ne želimo Vas opterećivati biologijom ili geografijom. Prethodnim redcima htjeli smo samo naznačiti da bi, kad bi naš mit bio istinit, mogli se prema njemu orijentirati u prirodi bilo gdje na svijetu. No, kako to obično biva, istina je uvijek malo drugačija. Ako Vas dakle netko bude uvjeravao da je zahvaljujući mahovini pronašao put kući, uzmite to s rezervom. Možda nije bilo baš tako, a razlog je jednostavan.
Mahovina doista prvenstveno raste sa sjeverne strane debla. No to nije 100 % jamstvo prema kojem se uvijek možete orijentirati u terenu. Sjeverna strana je u pravilu vlažnija i mahovini tamo dobro ide, no na rast mahovine mogu utjecati i drugi čimbenici. Na primjer, prisutnost bliskog stabla može stvoriti optimalne uvjete u vidu idealne vlažnosti, cirkulacije zraka i sunčevih zraka. Rezultat? Deblo stabla može biti obraslo mahovinom s više strana svijeta. Dakle, tuda put ne vodi. Ni figurativno, ni u stvarnom životu. Nažalost, riječ je samo o još jednom mitu koji spada u kategoriju neistinitih.
2. mit – Ako se led ispod mene ne probije uz rub obale, izdržat će me posvuda.
Prilikom šetnji zasnježenom prirodom može se dogoditi da poželite skratiti put preko zaleđene rijeke ili jezera. No ako se želite izvarati kobne pogreške ili ne želite konkurirati polarnim medvjedima, morate imati na umu da led može imati različitu debljinu uz rub obale, a drugačiju negdje u sredini rijeke. Pa čak i ako Vas je led izdržao negdje 2 metra od obale, to još uvijek nije jamstvo sigurnog prelaska na drugu stranu.
Zapamtite da ne signaliziraju samo pukotine ili sante slab led. Budite oprezni i kada je na vodenom toku ili vodenoj površini prisutan neprekinuti sloj snijega. Razlog je prozaičan. Snijeg na ledu naime mogao je, čak i pri jakim mrazevima, značajno utjecati na povećanje njegove debljine. Jednostavnije rečeno, debljina leda najvjerojatnije neće biti ravnomjerna i lako se može dogoditi da nakon nekoliko koraka završite u ledenoj vodi.
Isto tako, ne treba podleći lažnoj iluziji o dovoljnoj debljini leda na najužim mjestima i zavojima vodotoka. S tog gledišta su kod tekućih vodotoka kritična i mjesta s brzim strujanjem ili kod većih vodenih površina mjesta koja odjednom prelaze u veće dubine. I u tim slučajevima je led slabiji i nešto tanji. Kakav je onda zaključak? Ne oslanjajte se na općeprošireni mit i znajte da opreza nikada nije dosta.
3. mit – Kod ozeblina je dobro trljanje snijegom, a kod pothlađenosti brzo zagrijavanje.
Dovoljan je jak sjeverni vjetar, minusne temperature, zaboravljene rukavice, civilizacija izvan dohvata i ozebline na rukama gotovo su sigurne. Nešto slično, možda samo s drugačijom kombinacijom drugih uzroka, vrijedi i za jaku pothlađenost. Što onda u tim slučajevima? Vjerovati mitovima ili će ipak trebati napraviti nešto sasvim drugačije?
Kao što možda već i sami naslućujete, u drugom dijelu pitanja krije se točan odgovor. Ozebline na rukama, ali i na nosu ili licu, ipak ne smijete trljati snijegom. Takva prva pomoć bi napravila više štete nego koristi i zbog trljanja snijegom postojala bi barem opasnost od oštećenja kože. Najbolje ćete stoga učiniti ako pogođeno mjesto postupno zagrijavate. Bilo da imate ozebline na rukama Vi ili neka druga osoba, pomoći će ako u početku stavite ruke pod pazuha. Zatim je potreban transport na toplo, a pomoći će i mlaki oblozi. Ovo bismo ipak htjeli naglasiti. Samo mlaki oblozi. Nikada na ozebline nemojte koristiti vrući oblog ili vruću vodu.
Kod pothlađenosti razlikuju se dva načina pomoći, koji ovise o tome je li do pothlađenosti došlo naglo ili postupno. Pomoć kod postupne pothlađenosti se ni u kojem slučaju ne može oslanjati na savjet naveden u mitu. Naime, logično je da ako je do pothlađivanja organizma dolazilo tijekom nekoliko sati, onda i zagrijavanje mora biti postupno i sporije. Pothlađeni organizam ne smije doživjeti šok. Pomoći će transport na toplo, umatanje u deku i davanje toplih, ne previše vrućih napitaka.
Kod proboja leda ili nakon pada u hladnu vodu potrebno je brzo izvlačenje, skidanje mokre odjeće, presvlačenje u suhu odjeću i davanje toplih napitaka. Ako želimo biti objektivni, treba reći da u tim okolnostima mit i nije toliko daleko od istine i brže zagrijavanje ima svoje opravdanje.
SAVJET: Ako Vas tema mitova zanima, no iz nekog razloga ste propustili naš prošli članak, skrećemo Vam pozornost na 3 mita o preživljavanju koji Vas mogu ubiti (1. dio).
