Što Vam prvo padne na pamet kad čujete izraz „borilačke vještine“? Nekome filmovi s Bruceom Leejem, nekome borci u bijelim odorama koji se hrvaju na strunjačama. Za ljude s osobnim iskustvom možda onaj mistični žar lovca-borca, koji je skriven negdje duboko u svakome od nas. Borilačke vještine postoje od samog početka čovječanstva. Dio su kulturne baštine, oblikovale su povijest, a ujedno su nam dale znanja o ljudskom tijelu koja se u medicini koriste i danas. Pogledajmo stoga izbliza najpoznatije borilačke vještine svijeta.
„Tko je shvatio domet nasilja, neće krenuti putem moći.“ Sun Tzu
Karate
Karate je vjerojatno najpoznatija borilačka vještina od svih. Iz Japana se proširio u svijet tek nakon Drugog svjetskog rata. Karate u prijevodu znači prazna ruka ili put prazne ruke (kara-te). U borbi se koriste udarci rukama, udarci nogama i napadi na osjetljive točke na ljudskom tijelu. Opseg tehnika i njihova konačna primjena uvijek ovise o konkretnom stilu karatea.
credit: Pixabay.com
Širenje i podučavanje bili su drugačiji nego danas. Tehnike su često bile čuvane u tajnosti, a klanovi ili obitelji ih dobrovoljno nisu razmjenjivali međusobno. Učenike koji su smjeli učiti birao je izravno sensei (učitelj, osnivač određenog stila). Ovo je vrijedilo za bilo koju borilačku vještinu diljem svijeta. Pripadnici drugih naroda i klanova susretali su se s njima tek izravno u borbi.
Povijest
Moglo bi se učiniti da je karate izvorno japanski. No nije to tako jednostavno, a za to je zaslužan jedan prekrasan otok u Istočnokineskom moru, koji je nekoliko stoljeća bio pod upravom Japana - Okinawa. Okinawa leži na granici Japana i Kine i predstavlja mješavinu kultura obiju zemalja. Bila je tranzitno mjesto pri plovidbi iz Kine. Zahvaljujući tome, na otok je stigao utjecaj monaha iz samostana Shaolin s njihovim oblikom borbe, kao i kineskih veterana koji su radili kao posada brodova.
Okinawa/credit pixabay.com
Japansko carstvo vojno je pripojilo Okinawu. Mještanima je bilo zabranjeno posjedovati oružje i vježbati borbu izbliza. To je otišlo do takvog ekstrema da je na svako naselje bio dopušten samo 1 mesarski nož, koji su čuvali japanski vojnici. To je bio jedan od glavnih poticaja za nastanak karatea i nekoliko drugih stilova, na primjer Kobudo. Kobudo koristi oružje koje je izvorno bilo alat. Tonfa ili nunčake bili su prvotno poljoprivredni alat za mlaćenje rižine slame.
credit: freepik.com
Majstor Funakoshi
Otac modernog karatea je Gichin Funakoshi (rođ. 1868.), koji je potjecao s Okinawe. Godine 1922. preselio se u Tokio, gdje je počeo podučavati karate u školama. Stvorio je standardizaciju za kate (forme) i kumite (borbu). Tijekom svog života značajno je pridonio širenju karatea u ostatak svijeta. Neka njegova pravila koriste se u natjecateljskom karateu i danas. Karate osim fizičke vježbe obuhvaća i duhovnu te filozofsku stranu života. Temeljni kamenovi karatea su samodisciplina, samorazvoj, poštovanje i strpljivost.
credit: vecteezy.com
Glavne grane karatea
Shorin-ryu
Ubraja se među najstarije i najizvornije stilove karatea. Bio je pod utjecajem kineskih tehnika.
Goju-ryu
Goju kombinira tvrde (go) i mekane (ju) tehnike. Specifičan je po dubokom stavu i snažnim udarcima.
Shotokan
To je jedan od najraširenijih stilova Karatea u svijetu. Slično kao Goju, karakterizira ga dubok stav, pravocrtni udarci u kombinaciji s velikom snagom i eksplozivnošću.
Kyokushin
Kyokushin spada među moje najomiljenije stilove Karatea. Upravo zbog njegova borbenog duha i praktičnosti. Osnovao ga je Masutatsu Oyama (skraćeno Mas Oyama), koji je bio podrijetlom Korejac. Majstor Oyama spada među posljednje velike majstore Karatea, umro je 1994. godine. Kyokushin stavlja velik naglasak na disanje, stezanje cijelog tijela i korištenje kinetičke energije za povećanje snage udarca. S pravom se ubraja među najgrublje stilove svijeta. Kyokushin je općenito poznat po svojoj punokontaktnosti i tvrdoći tijekom kumite borbi.
credit: pixabay.com
Shito-ryu
Shito je kombinacija različitih stilova i poznat je upravo po svom širokom rasponu tehnika.
Wado-ryu
Wado-ryu stavlja naglasak na obrambene tehnike i prirodan pokret. Ističe se fleksibilnošću te prirodnijom izvedbom tehnika, kao i učinkovitošću.
credit: Unsplash.com
Moderni Karate
Karate danas nije samo borilačka vještina, ima i svoj sportski oblik. To je prirodan proces kod mnogih borilačkih vještina, jer je doba srednjovjekovnih ratova završilo, a sportska borba jedini je način da se vlastite vještine testiraju u praksi, naravno na civiliziraniji način. S Karateom počinju već mala djeca, za koju se organiziraju i natjecanja. Sportski Karate ima 2 glavna oblika. Kata i kumite. Kata je skup tehnika kod kojeg se ocjenjuje njihova izvedba. Riječ je o svojevrsnoj simulaciji bez protivnika. Kumite je kontaktna borba s protivnikom.
credit. pixabay.com
Oprema
Osnovu čini bijelo kimono. Kimono se sastoji od jakne, hlača na vezicu i pojasa (obi). Boja pojasa označava određeni tehnički stupanj. Kimono je referenca na vrijeme samuraja. Izvorno je riječ o pogrebnom pokrovu, koji se nosio ispod oklopa kao znak da su ratnici spremni boriti se do kraja i da su pomireni sa smrću. Osnovu natjecateljske opreme čini štitnik za zube, kaciga, rukavice za karate, suspenzor, štitnici za golijen i štitnici za nožni rist, tzv. papučice. Kod djece i juniora obično se koristi i štitnik za prsa. Cijela borba odvija se na tatamiju. Tatami je vrsta strunjače. U modernom dobu ima oblik pjenaste puzzle, nekad je bila izrađena od rižine slame.
credit: pexels.com
Džudo (Judo)
Dok je karate više o tvrdim udarcima nogama i rukama, Džudo je više o mekanim tehnikama poput bacanja, poluga ili davljenja. Velik naglasak stavlja se na tehnike kukova (koshi waza), okretnost i eksplozivnost cijelog tijela. Njegov tvorac je Jigoro Kano (rođ. 1882.). Majstor Kano se pri stvaranju Džuda oslanjao na više hrvačkih stilova, primjerice Ju-jutsu. Džudo u slobodnom prijevodu znači ,,blagi put,,. Slično kao i kod drugih borilačkih vještina, njegov je sastavni dio harmoničan sklad tijela i uma. Ne usavršava dakle samo fizičku kondiciju, već i duh borca te njegov etički pristup.
credit: vecteezy.com
Đigoro Kano o Đudu je rekao:
"Đudo je sredstvo za najučinkovitiju primjenu fizičke i duševne snage. Ova vježba znači stalno usavršavanje na psihičkoj i fizičkoj razini kroz tehnike samoobrane. Prvotni cilj Đuda je stoga samousavršavanje, učenje kako biti koristan okolnom svijetu.,,
credit: freepik.com
Osnovni pojmovi u Đudu (tzv. Waza)
Ippon: Najviša ocjena bodova. Dodjeljuje se za čisto izvođenje tehnike, na primjer bacanja.
Randori: Trenažne borbe koje su temelj Đuda. Riječ je o praktičnom uvježbavanju tehnika s protivnikom. Borci vježbaju tehnike u realnijoj situaciji.
Ne-waza: Tehnike na tlu koje se koriste nakon bacanja ili u slučaju da protivnici završe na tlu.
Tachi-waza: Tehnike u stojećem stavu koje se koriste za bacanje protivnika. Njihov sastavni dio čine bacanja, potkoljenice ili obaranja.
Jedna od prednosti Đuda je izjednačavanje nesrazmjera između protivnika. Đudo u punoj mjeri koristi fiziku i biomehaniku ljudskog tijela. Zahvaljujući tome, i manji borac može svladati većeg i težeg protivnika.
credit: pexels.com
Oprema
Osnovna odjeća je đudogi (judogi). Sličan je kimonu iz Karatea. Razlika je u kaputiću, koji ima veću gramažu. Kaputić mora izdržati snažne trzaje. Borbe se odvijaju na tatamiju s bojno razlikovanim dijelovima. Tehnički stupnjevi dijele se na učeničke (kyu) i majstorske (dan). Označavaju se bojom na pojasu (obi).
credit: freepik.com
Sport i olimpijske igre
Đudo spada u malu skupinu borilačkih umijeća/sportova koji su zastupljeni i na olimpijskim igrama. Dio igara su od 1964. godine. Sportski Đudo prošao je kroz određene izmjene, ali je i dalje zadržao osnovne aspekte borilačkog umijeća. Neka pravila su prilagođena, a težinske kategorije su preрađene. Njegovo sudjelovanje na olimpijadi jedan je od glavnih razloga njegove popularnosti diljem svijeta. I svoje mjesto tamo ima s pravom. Uči disciplini, samokontroli, sportskom ponašanju i borilačkoj časti.
Olimpijska vatra/credit: pixabay
Đu Đucu / BJJ
Đu đucu (Ju Jutsu) postao je poznat pogrešnim prijevodom i izgovorom pod nazivom Điu đicu (Jiu Jitsu). Ima svoju specifičnu granu iz Brazila, iako je porijeklom iz Japana, Brazilski Đu đucu (BJJ). Radi lakšeg pregleda, označavat ću ih kraticama JJ za japansku formu i BJJ za brazilsku. JJ se, slično kao Đudo, slobodno prevodi kao ,,umijeće nježnog puta,,.
credit: freepik.com
JJ spada među najstarija borilačka umijeća. Prvi spomeni iz japanske mitologije stari su gotovo 2000 godina. Počeci modernog JJ-a mogu se datirati od 8. do 16. stoljeća. Osnovne tehnike čine poluge, bacanja, potkoljenice, davljenja, osnovni udarci i udarci nogom, a koristi i elemente borbe s oružjem poput noža ili štapa, posebno pri razoružavanju protivnika. JJ je naime bila posljednje oružje koje su samuraji koristili ako bi u borbi izgubili klasično oružje, npr. katanu. Treba je razumjeti kontekst doba njegova nastanka i razvoj. Srednjovjekovni Japan je naime bio neprestano razdiran građanskim ratovima, u kojima su se šoguni (plemstvo) borili ne samo međusobno već i sa samim carem. JJ je izravno ili neizravno utjecalo i na druge borilačke vještine ili preuzelo neke njihove aspekte. Sličan princip biomehanike koristi na primjer Aikido, a Džudo je nastao pretežno iz tehnika JJ. Utjecalo je, međutim, i na stilove poput Kenpoa ili Karatea.
credit: pixabay.com
Brazilsko Jiu-jitsu (Brazilian Ju Jutsu - skr. BJJ)
Odmah na početku 20. stoljeća jedan se čovjek odlučio preoblikovati JJ u novi oblik. Naglasak je stavljen prvenstveno na tehnike u kojima slabiji i manji borac svladava većeg i jačeg. Iz treninga su nestali udarci nogama i šakama, a borba se pretežno usredotočila na tlo. U tom je trenutku rođen BJJ, a jedno je ime ujedno ušlo u legende među velike majstore. To ime je Carlos Gracie.
credit: pixabay.com
Put prema Gracie Barra
Carlos je osnovao svoju školu u Rio de Janeiru, koji se smatra rodnim mjestom BJJ. Iz te je škole nastala obiteljska tradicija, budući da su BJJ i imena obitelji Gracie ostali neprestano povezani s njegovim razvojem. Njegov mlađi brat Hélio uključio je više tehnika za borbu protiv većih i agresivnijih protivnika. Njegova domena bio je prvenstveno grappling - borba na tlu. Ne smijemo zaboraviti jednog od prvih velikih prvaka UFC-a, Royce Graciea, ili Rickson Graciea, koji se svojim rekordom u broju pobjeda smatra jednim od najboljih borača Jiu-jitsua u modernoj povijesti. Upravo su iznimni nastupi Rickson i Royce-a bili zaslužni za golemi globalni uspon BJJ.
credit: pixabay.com
Oprema
Osnovna odjeća u JJ/BJJ slična je onoj u Džudu. Čine je deblji kaput s tanjim hlačama (judogi ili skraćeno gi). Tehnički se stupnjevi razlikuju bojama pojasa (obi). Bori se na strunjači (tatami).
U natjecateljskom obliku borci su podijeljeni prema težinskim kategorijama. Bori se u dvije vrste odjeće. Jedan oblik je klasična borba u gi-u, drugi je označen kao no-gi. Ovaj je oblik posebno popularan posljednjih godina u BJJ, gdje dominira borba na tlu, tzv. grappling. U no-gi obliku borci nose moderne pripijene majice od sintetičkog materijala, često sa šarenim dekorativnim motivima (rash guard) i kratke hlače. Rash guard je funkcionalna odjeća koja se koristi i u MMA. Prozračna je, brzosušeća i štiti od ogrebotina.
credit: freepik.com
Aikido
Aikido je osnovao Ó-Sensei Morihei Ueshiba (1883-1969) 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. Čine ga meke tehnike poput poluga, prijenosa kinetičke energije pokretom tijela ili napada na osjetljive točke. Ó-Sensei Ueshiba stvorio je Aikido na temeljnim principima Jiu-jitsua i Džuda. Aikido u prijevodu znači ,,put ka slaganju,,. Rastumačiti, međutim, značenje znakova Kanji u nazivu Aikida, zahtijevalo bi nekoliko dugih odlomaka.
credit: freepik.com
Osnovu čine tehnike koje se izvode uglavnom u stojećem položaju. Tehnike su osmišljene za učinkovitu obranu od jačeg napadača i za njegovu maksimalnu kontrolu. Rezultat je da napadaču ne nanesete veće ozljede nego što bi to situacija ili Vaša akcija zahtijevala. Ovdje se upravo očituje duhovna strana Aikida. Glavno načelo je harmonija tijela, uma i duhovnog stanja. Osim samih tehnika, sadrži mnogo filozofije i duhovnosti.
credit: pixabay.com
Tehnike su osmišljene svrhovito za više situacija. Slični pokreti koriste se pri obrani od udarca odozgo, oduzimanju mača/štapa koji siječe odozgo ili udarcu rubom šake (shuto). Tehnike obrane od noža ili mača, u izvedbi napada, uglavnom proizlaze iz srednjovjekovnog načina borbe. Oštrica je morala prodrijeti kroz nekoliko slojeva oklopa. Napad je stoga imao oblik jednog energičnog uboda ili udarca, umjesto niza brzih, nekoordiniranih ubodno-rezačkih udaraca kakve susrećemo u današnje vrijeme.
credit: freepik.com
Uspon
Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su se majstori raširili po svijetu, uključujući učenike Aikida. U 50-ima je stiglo u Europu i Sjevernu Ameriku, gdje je ubrzo steklo veliku popularnost. Najveći uspon ipak se dogodio 70-ih godina. Nastaju nove federacije i desetci novih škola. Trenutno se Aikido podučava u oko 140 zemalja svijeta.
credit: pixabay.com
Oprema
Aikido se, slično kao i druge japanske borilačke vještine, uči u školi zvanoj dójó (izg. dodžo). Pod dódžóa čini tatami. Osnovna odjeća je bijeli kimono ili drugačije keikogi, crne široke vanjske hlače vezane oko struka (hakama) i pojas (obi). Obi se, za razliku od drugih stilova, dijeli samo na bijele učeničke (kyu) i crne majstorske (dan). Iznimku čine možda samo djeca, kod kojih obojeni obi služi više za njihovu motivaciju. Aikido u podučavanju razoružavanja koristi i oružje. Susrećemo se s trenažnim nožem tanto (od gume ili drveta), trenažnim mačem (bokken) ili štapom duljine 130 cm (jo).
credit: freepik.com
Muay Thai / Tajlandski boks
Muay Thai nastao je u jugoistočnoj Aziji, negdje na području današnjeg Tajlanda, Mjanmara, Laosa i Kambodže. Muay Thai ima nekoliko lokalnih naziva. U Mjanmaru (bivša Burma) naziva se Lethwei, u Mjanmaru Muay Boran. Muay na starom tajlandskom znači hrvanje ili borba.
credit: vecteezy.com
Povijest koja čini dio jedne od najstarijih civilizacija
Prvi spomeni potječu iz 7. stoljeća. Točno razdoblje nastanka ipak nije poznato. Zna se samo da je bio osnovni oblik borbe izbliza tadašnjih tajlandskih vojnika. Obični ljudi primijetili su njegovu učinkovitost, pa su se ubrzo njegove tehnike proširile i izvan vojske, kao oblik samoobrane. Razdoblje Ayutthaye (14.-18. stoljeće) smatra se zlatnim dobom Muay Thaia. Iskusni borci Tajlandskog boksa bili su temelj vojnog uspona Tajlanda (slično i u razdoblju drevnog kraljevstva Angkor). U običnom društvu uživali su veliko poštovanje. Muay Thai bio je jedan od temelja obrazovanja plemstva, uključujući kraljevsku obitelj. Oni su bili trenirani u školama usmjerenim isključivo na Muay Thai.
credit: vecteezy.com
Umijeće osam udova
Muay thai se s pravom naziva umijećem osam udova. Koristi kombinaciju udaraca, udaraca nogom, poluga, klinča (način držanja protivnika) i podmetanja. U borbi koristi šake, laktove, koljena, potkoljenicu i nožni rist. Tehnikama se u borbi isprepletao s drugim borilačkim vještinama iz regije, primjerice Krabi-krabong. Tajlandski borci poznati su kao Nak Muay, ,,zapadni,, kao Nak Muay Farang.
credit: vecteezy.com
Wai Khru
Wai Khru je tradicionalni ritual prije borbi. Riječ je o izrazu poštovanja učitelju, precima i Thajboxu kao takvom. Ima oblik tečnih pokreta popraćenih tradicionalnom tajlandskom glazbom. Treba pomoći borcu u koncentraciji, a ujedno zagrijava tijelo pred borbu.
credit: freepik.com
Muay thai danas
Kao i druge borilačke vještine, Muay thai je postao i komercijalni borilački sport. Nastalo je nekoliko međunarodnih federacija, a s njima i standardizacija pravila. Njegova popularnost posljednjih desetljeća raste, a velik doprinos ima i njegov utjecaj na druge borilačke vještine ili sportove, ponajviše MMA i sustave samoobrane, koji od Muay thaija preuzimaju tehnike i trenažne postupke.
credit: freepik.com
Oprema
Borba se odvija u ringu okruženom užadima. Borci nose kratke hlačice širega kroja. Zaštitu čine rukavice slične boksačkim, samo drugačijeg kroja, štitnici za zube i bandaže. Kod početnika i kaciga i štitnici za potkoljenice.
credit: pixabay.com
Capoeira
Capoeira (izg. Kapuera) spada među najneobičnije borilačke vještine. Obuhvaća ne samo borbu nego i kulturni te umjetnički aspekt. U borbi prevladava rad nogu i bokova, ispred izravnih udaraca. Za razliku od karatea ili taekwondoa, borci ne koriste statičnije stavove, već su u stalnom pokretu. Umjesto izravnih udaraca prevladavaju okreti i lučni udarci nogom ili rukom nadopunjeni akrobatskim elementima.
credit: freepik.com
Povijest i razlog nastanka
Da bismo razumjeli razlog zašto je Capoeira toliko drastično drugačija, moramo se vratiti 5 stoljeća u prošlost, konkretno na početak trgovine robljem s istočne obale Afrike u Brazil. Robovima je pod prijetnjom smrtne kazne bilo zabranjeno vježbati borbu. Ipak su im u ograničenoj mjeri bili dopušteni njihovi kulturni obredi. Afrikanci iz područja subsaharske Afrike i obale imaju jednu posebnost. Bilo koji događaj prati pjevanje, ples i glazba. U nastojanju da se oslobode od robovlasnika, stoga su prikrili borilačke tehnike u svoje obrede. Ono što se vlasnicima plantaža činilo poput plesa ili obreda koji oponaša životinje, u stvarnosti su bili trenažni udarci nogom i hrvanje. Fizički kontakt često je izostajao. To bi se moglo usporediti s treningom kata, kakav poznajemo iz karatea.
credit: freepik.com
U pjesmama koje su pratile jogos (dvoboj dvojice boraca) dalje su se prenosile priče boraca, život u Africi ili svakodnevna patnja u lancima pod bičem portugalskih i arapskih robovlasnika. U Capoeiri nema mnogo udaračkih tehnika rukama. Robovi su često imali svezane ruke. Udarci nogom i tehnike obaranja uz upotrebu trupa stoga su često bili jedina mogućnost za onesposobljavanje protivnika.
credit: pexels.com
Mestre Bimba
Manuel Dos Reis Machado (1899-1974) bio je brazilski majstor (mestre) Capoeire i osnivač stila regional. Svi capoeiristi se međusobno oslovljavaju nadimcima pa je tako u svijetu poznat kao mestre Bimba.
Mestre Bimba otvorio je prvu službenu školu Capoeire. Istovremeno je stvorio nastavne tehnike, skup vježbi i značajno pridonio tome da Capoeira izađe iz dotadašnje ilegale te da se više ne shvaća samo kao umijeće koje koriste bande i niži društveni sloj. Općenito se smatra da je upravo on najzaslužniji za to što je Capoeira postala službena brazilska nacionalna kulturna baština.
credit: pixabay.com
Sadašnjost
Capoeira ima nekoliko stilova. Sam dvoboj se naziva jogos (igra). Razlikuju se po tempu, usmjerenju ili akrobaciji. Angola je sporija i igra se u niskim položajima blizu tla. Sao bento je, s druge strane, brz i sadrži velik broj akrobacija. Basulo se pak usmjerava na hrvanje, obaranja i kružne udarce. Maculele koristi palice (nekada i mačete).
credit: freepik.com
Capoeira razvija spretnost, kardio, fleksibilnost, reflekse, eksplozivnost i funkcionalnu snagu. Osim fizičke strane, uči i samorazvoju, radu u zajednici te međusobnom poštovanju. Ne treba zaboraviti ni kulturni dio, budući da je dio i sviranje glazbenih instrumenata, pjevanje pjesama na portugalskom jeziku te učenje o brazilskoj i afričkoj kulturi i povijesti. Odličan je početak za djecu i često se koristi i kao dodatak drugim sportovima za razvoj fleksibilnosti, spretnosti i procjene udaljenosti. Danas postoje desetci federacija koje okupljaju milijune vježbača diljem svijeta, primjerice Abadá, Oxumare ili Vem Camará. Sportaši mogu provjeriti svoje sposobnosti na raznim kontinentalnim prvenstvima i svjetskim prvenstvima.
credit:pexels.com
Oprema
Osnovnu odjeću čine samo široke elastične hlače i pojas od užeta (corda). Kod žena, naravno, i majica ili tanka majica. Vježba se bosonogo. Boja corde razlikuje pojedine tehničke stupnjeve i podsjeća na uobičajenu odjeću capoeirista u prošlosti. Dolazili su iz siromašnih uvjeta, pa je pojas činilo uže kojim su se vezivale bale pamuka u lukama i na plantažama.
credit: freepik.com
Joga (izg. žoga) igra se u krugu zvanom roda, po čijem obodu stoje ostali vježbači i publika koja prisustvuje. Capoeiristi koji se bore u sredini kruga počinju ispred glazbenika, a s vremena na vrijeme jednoga zamijeni capoeirista s ruba kruga. Moraju reagirati ne samo na brzinu tempa kojim glazbenici sviraju, već i na okolinu, kako pri akrobacijama i udarcima nogom punom brzinom ne bi pogodili one koji stoje okolo. Osnovne glazbene instrumente čine berimbao (ima oblik luka s metalnom žicom, gdje rezonantnu kutiju čini izdubljena tikva - calabaza) i visoki bubanj - atabaque. Oni koji stoje okolo pljeskanjem prate ritam i zajedno sudjeluju i u zajedničkom pjevanju.
Taekwondo
Taekwondo koristi pretežno snažne udarce nogama i rukama. Jednostavno bi se moglo podijeliti na tradicionalnu borilačku vještinu i natjecateljski Taekwondo. Njegov sastavni dio čine i forme tzv. poomse ili tul. Riječ je o nizu poredanih vježbi, koje bi se mogle usporediti s kata iz Karatea. Dio prikaza čine i tehnike razbijanja, gdje borci dijelovima tijela razbijaju krovni crijep ili slojeviti građevinski ytong.
credit: freepik.com
Povijest
Taekwondo spada među najmlađe borilačke vještine. Nastalo je 50-ih godina prošlog stoljeća. Ipak, proizlazi iz drugih starijih stilova iz Kine, Japana i starih korejskih stilova, zajednički nazvanih Taek Kyon. U 60-im i 70-im godinama dolazi do ujedinjenja i masivne podrške kwanovima (škola za podučavanje borilačkih vještina) i od strane države.
General Choi Hong Hi
S pravom se smatra ,,ocem Taekwondoa,,. Zalagao se za ujedinjenje raznih korejskih stilova i njegovo uvrštavanje u vojsku kao jedno od glavnih sredstava borbe bez oružja. Bio je jedan od osnivačkih članova dosad najveće organizacije koja objedinjuje Taekwondo - ITF (International Taekwon-Do Federation).
credit: freepik.com
Moderno doba
Taekwondo dobiva najveću popularnost nakon uvrštavanja u program olimpijskih igara u Seulu 1988. godine. Nekoliko godina kasnije, 2000. godine, predstavio se u Sydneyu kao službeni olimpijski sport.
credit: freepik.com
Taekwondo objedinjuju dvije glavne organizacije
ITF - International Taekwon-do Federation osnovao je general Choi Hong Hi i stavlja naglasak na tradiciju i klasičnu borilačku vještinu
WTF - World Taekwondo Federation brine se uglavnom o natjecateljskoj formi Taekwondoa i odgovorna je za Taekwondo na olimpijskim igrama
credit: freepik.com
Oprema
Osnovnu odjeću čini dobok. Dobok se sastoji od bijelog kaputa i hlača. Nadopunjuje ga pojas, čijom se bojom označava tehnički stupanj taekwondista/kinje. Taekwondo ima snažne udarce nogama i rukama. Zato su dio sparinga i zaštitna oprema. Ne smije nedostajati kaciga, rukavice, štitnik za zube, tenisice, štitnici za potkoljenice i nožne zglobove i masivan štitnik za prsa. Kod natjecanja se izvode udarci nogama koji su sposobni slomiti kost. Bez ove zaštite sportski Taekwondo ne bi bio moguć.
credit: freepik.com
Kung Fu
Kung Fu spada među najstarije i najraznovrsnije borilačke vještine. Obuhvaća ne samo raznoliku paletu udaraca rukama i nogama, već i obaranja, borbu na tlu ili kondicijsko-meditativnu formu. Popis stilova koji spadaju pod kung fu je raznovrstan i dug. Spomenut ću primjerice Wushu, Tai chi, Shaolin, Sanda ili Wing Chun. Snažno je pod utjecajem taoizma, konfucijanizma i budizma. Kung Fu u prijevodu znači - ovladati umijećem. Majstorom Kung fua stoga, filozofski gledano, može postati svatko tko savršeno vlada svojim zanatom na svim razinama.
credit: freepik.com
Grane tisućljetnog stabla
Vjerojatno nije moguće točno odrediti kada je Kung fu započeo. Ipak, možemo se složiti s razdobljem 2.-3. stoljeća prije naše ere, kada su pronađeni prvi spomeni o kineskim borilačkim vještinama. Razlog je i činjenica da su drevnu Kinu činila nekolika rascjepkana kraljevstva koja su neprestano ratovala međusobno. Svaki stil borbe oblikovao je lokalni majstor, politička i vjerska situacija te prirodni uvjeti. To je i razlog tako raznolike i široke raznovrsnosti stilova kung fua.
credit: pixabay.com
Šaolinski samostan
Vjerojatno najpoznatije mjesto povezano s poviješću Kung fua je samostan osnovan u 5. stoljeću od strane budističkih redovnika u podnožju planine Sung-šan. Legenda kaže da je borilačku vještinu naučio lokalne redovnike indijski redovnik Bodhidharma. Bilo to tako ili ne, lokalni redovnici koristili su i usavršavali borbu izbliza stoljećima. Koristili su je ne samo za obranu, već i kao oblik fizičke i psihološke vježbe.
credit: pixabay.com
Šaolinski samostan stoljećima je bio centar u kojem su se razvijali razni stilovi i širili u ostatak Kine te u okolne zemlje. Odavde su naposljetku dospjeli i u Koreju i na Okinawu. Kung fu je postao i neodvojivi dio kineske vojske, gdje je širio ne samo borbene tehnike, već i filozofsku stranu. Samostan je doživio nekoliko zlatnih razdoblja i uništenja. Ipak je preživio s redovnicima i njihovim Kung fuom do danas, čime spada među najstarije škole borilačkih vještina na svijetu.
credit: pixabay.com
Ostavite poruku
Ljudi koji su oblikovali Kung fu kakav ga poznajemo danas, ima ogroman broj. Pogledajmo barem nekoliko imena koja su ostavila neponovljiv trag.
Ng Mui
Ng Mui spada među legende Kung fua i smatra se osnivačicom stila Wing chun. Prema legendi, bila je jedna od pet starijih redovnika koji su preživjeli jedno od uništenja samostana Šaolin. Informacije o njoj potječu samo iz usmene predaje, stoga nije sigurno je li riječ o stvarnoj osobi ili legendi. Ipak je postala simbolom ženske snage i emancipacije te inspirira žene da počnu s borilačkim vještinama. Wing chun je tehnički jednostavniji u odnosu na druge stilove i koristi snagu protivnika protiv njega samog. Koristi osnovne principe biomehanike i fizike u kombinaciji s kratkim udarcima i udarcima nogom.
Yip Man - Ip Man
Majstor Ip rođen je 1893. godine u gradu Foshan. Bio je iz imućne obitelji, što mu je omogućilo da se u potpunosti posveti Kung fuu. Njegov stil bio je Wing chun. Upravo učinkovitost ovog stila razlog je što iz njega potječe mnoštvo značajnih majstora. Tijekom japanske okupacije Ipova obitelj je osiromašila. To ga ipak nije spriječilo u daljnjem treniranju, a svoje je znanje prenosio dalje običnim ljudima kako bi se mogli učinkovito braniti protiv okupatora. Ipova osobnost inspirira i danas, jer je bio dobrodušna, prijateljska i mirna osoba s ogromnim znanjem Kung fua.
Bruce Lee
Bruce Lee je u kinematografiji poznat kao filmska zvijezda. Iza njegovog uspjeha, međutim, stoji upravo ljubav prema Kung fuu i nije nikakvo čudo da je bio jedan od posljednjih učenika majstora Ip Mana. Rođen je 1940. godine u San Franciscu, ali je odrastao u Hong Kongu. Od malena je bio okružen borilačkim umjetnostima. Njegov entuzijazam i iskustvo doveli su ga do stvaranja vlastitog stila Jeet Kune Do. I zahvaljujući filmovima i osobnoj karizmi, bio je jedan od najvećih popularizatora borilačkih umjetnosti prošlog stoljeća. Bruce je preminuo prerano u 32. godini života. Njegova ostavština, međutim, ostala je duboko usađena u svijet borilačkih umjetnosti. Učio je svoje učenike da treniraju tijelo i um u međusobnoj harmoniji, da razmišljaju izvan uobičajenih okvira i traže nove putove, da budu individualci i da se neprestano usavršavaju.
credit: pixabay.com
Moderni Kung fu
Kung fu je danas jedna od najpopularnijih borilačkih umjetnosti. U Kini se trenira uobičajeno u parkovima, gdje ga istovremeno prakticiraju ljudi svih dobnih skupina (npr. Tai Chi), dio je vojne obuke, a isto tako i školskog programa. Trenira se natjecateljski, kako moderniji Sanda, tako i tradicionalniji stilovi.
credit: pixabay.com
Oprema
S obzirom na raznolikost stilova u Kung Fuu, svaki stil koristi drugačiju opremu i odjeću. U kontaktnim borilačkim oblicima meč se održava na prostirkama. Na primjer, u stilu Sanda osnovu čine štitnik za glavu, štitnik za zube, rukavice, štitnik za prsa i štitnici za potkoljenice i gležnjeve. Borci nose crvene ili plave kratke hlače i majicu bez rukava. U Tai Chiju se nosi tradicionalna lagana košulja s labavim hlačama i laganim tenisicama.
credit: freepik.com
Hrvanje
Hrvanje postoji u mnogim oblicima. Svaki dio svijeta ima svoj oblik borbe, gdje se borci trude protivnika pritisnuti na tlo ili istisnuti iz određenog prostora. U Turskoj je to Yagli Gures, u Nigeriji Dambe, a u Kini imaju Shuai Jiao. Svi imaju slično osnovno načelo koje uključuje poluge, bacanja, drženja, gušenja i kontrolu tijela protivnika.
credit: pixabay.com
Povijest stara kao čovječanstvo samo
Prve informacije o hrvanju imamo već iz egipatskih fresaka iz grobnica starih 3200 godina prije n. e.. Spominje se i u epu o Gilgamešu (Sumer, 3. st. pr. n. e.). Najviše informacija i baštinjenu tradiciju zapadne kulture imamo, međutim, iz antičke Grčke. Pankration je bio osnovni oblik borbe iz blizine i, osim grebanja po očima i grizenja, nije imao čvrsta pravila. Bili su dopušteni i udarci nogama i rukama, tako da je bio bliži današnjem MMA-u (mixed martial arts), čijim se pretkom smatra. Nestao je nakon što su ga starokršćani proglasili paganskim običajem i zabranili. Doživljava svoj povratak u skupinama entuzijasta koji ga pokušavaju iznova stvoriti na temelju aktualnih spoznaja iz hrvanja i arheoloških nalaza.
credit: pixabay.com
Grčko-rimski stil
Grčko-rimski stil ima određenu osnovu u izvornom Pankrationu. Nastao je u Rimskom carstvu nakon asimilacije grčke kulture. Prilikom hrvanja ne napada se na noge. Usmjeren je na snagu gornjeg dijela tijela.
credit: pixabay.com
Slobodni stil
Nastao je u 20. stoljeću. Rezultat je utjecaja različitih europskih hrvačkih oblika iz srednjeg vijeka, grčko-rimskog stila i iskustava s različitim kulturama Afrike i Azije za vrijeme kolonijalnog doba. Koristi i napade na noge. Tehnike nadopunjuju razni akrobatskiji elementi za postizanje povoljnije pozicije ili prevlasti nad protivnikom.
credit: pixabay.com
Olimpijske igre
U obliku Pankrationa hrvanje je bilo dio antičkih olimpijskih igara. Sačuvana je već 648. godina pr. Kr.. Hrvanje je tada bilo surovo, puno krvi i slomljenih kostiju. Borbe su se često završavale smrću sudionika. Majstori u Pankrationu ubrajali su se među najcjenjeniji dio stanovništva i imali su određeni status tadašnjih celebrityja.
credit: pixabay.com
U obliku grčko-rimskog hrvanja postalo je čvrst dio modernih olimpijskih igara od 1896. godine. Iz izvorno surovog borilačkog umijeća nastao je sport s jedinstvenim pravilima, udruženjima i klubovima. Trenutačno se hrvanjem bave sve dobne skupine, a ima svoj utjecaj i na samoobranu te na redarstvene snage prilikom privođenja osoba.
credit: pixabay.com
Opreма
Ovisno o stilu, u hrvanju se koriste kacige, štitnici za zube, suspenzor i hrvačke cipele. Odjeću čini singlet. Jedinstveno pripijeno odijelo od elastičnog materijala. Hrva se na podlozi - tatamima.
credit: pixabay.com
Za kraj
Kako je rekao jedan od najvećih mačevalaca starog svijeta, Miyamoto Musashi. Bolje je biti ratnik u vrtu, nego vrtlar u ratu. Bez obzira koje borilačko umijeće izaberete, bez obzira na razlog, dat će Vam više nego očekujete. Stečena volja i disciplina dat će Vam ne samo snagu, već i kontrolu nad svojim tijelom i umom. Potisnut će Vas preko Vaših granica i stvorit će potpuno novi pogled na svijet i na sebe same. Otkrit ćete ne samo nove mogućnosti svog tijela, već ćete dosegnuti i svoje stvarne granice. A ima li nešto vrjednije od toga da svoje sposobnosti podignete na višu razinu i otkrijete kakva snaga se krije u Vama? Posebno ako uz tu spoznaju steknete i nova znanja te veze između ljudi koje mogu razumjeti samo oni koji prolaze iste izazove zajedno s Vama.
Ako se ne snalazite s opremom, ne brinite se. Posjetite Katsudo.sk . Tamo ćete pronaći sve što Vam je potrebno za trening i za Vašu strast.
